Nakon sinoćnje predsjedničke debate, ankete su i dalje prilično podijeljenje kada je u pitanju izbor predsjedničkog kandidata za predsjednika USA: Barack-a Obame vs Mitt Romney-a.  Rezultati istraživanja na građanima USA su i dalje prilično podijeljeni, pa će 48% Amerikanaca koju su gledali debatu glasati za Obamu dok će 40% svoj glas dati dati Mitt Romney-u. Ipak, nemojmo zaboraviti da u ovakvim istraživanjima uvijek postoji mogućnost „greške“ od +/- 4-5% te da to može promijeniti konačni i realni rezultat na terenu 6-og novembra 2012 godine.

On onih koji su gledali devedesetominutnu debatu u superbogatom i luksuznom gradu Boca Raton na Floridi, 59% smatra da je ovu rundu dobio Obama te da je bio agresivniji od očekivanog,  15% vjeruje da je bio slabiji nego što se očekivalo, a 23% vjeruje da je nastup bio u skladu sa njihovim očekivanjima.

S druge strane, „izazivač“ (a američke debate su uvijek smatrane prilikom za challenger-a iliti izazivača da pokaže šta zna i umije) 44% gledatelja smatra da je Mitt Romney nadmašio očekivanja, 26% vjeruje da je bio slabiji nego su očekivali,  a 26% smatra da je nastup bio prema očekivanjima.

Komšije komšijama skidaju transparente ispred kuća

Bilo je interesantno gledati, pratiti i nervozno gristi nokte u demokratskom stožeru Baracka Obame u saveznoj državi Michigan…pogotovo jer se radilo o trećoj i posljednoj debati, a do izbora je ostalo tek dvije sedmice. A Amerika je i dalje prilično podijeljena. Ne sjećam se da je ikada bila podijeljenija nego danas. Hodam i putujem SAD-om, gledam okolo i primjećujem da u miješanim naseljima ima neobično malo znakova podrške bilo kojem od kandidata, a nerijetko se desi da transparent podrške Obami ispred nečije kuće misteriozno nestane sljedeće jutro, na što mi se žale Obamini glasači kada dođu u stožer da zamole za novi. Nedemokratsko ponašanje u demokratskoj zemlji ili jednostavno ljudska priroda u lošim vremenima?

Kad’ može zeko, može i Bruno i to još bolje!

Bila sam svjedok kada je u naselju u kojem i sama trenutno boravim ( u USA), jedan komšija postavio Obamin transparent sipred svoje kuće, na svom uredno ošišanom travnjaku, da bi par sati poslije, njegov prvi komšija iz kuće odmah pored, postavio svoj transparent Romney/Ryan i okrenuo ga direktno prema prozorima ovog drugog. Nek’ se zna!

Strah od polemike i među prijateljima ili ti 

Treba li „Bijela kuća“ biti Bijela?

Primjećujem da ni moji facebook „prijatelji“ (Amerikanaci sa kojima sam ili studirala ili su jednostavno prijatelji, cca njih 200) ne komenatarišu previše jedni s drugima ili sa mnom debatu jer se boje da izraze svoje mišljenje. Da li je vrijedno ulaziti u polemiku zbog Obame i Romney i gubiti prijatelje? Strah čini čuda. Ili se radi o obziru? Sve me ovo navodi na zaključak da je ova zemlja i dalje prilično podijeljena u rasnom smislu, pa mnogi još uvijek smatraju da je „Bijela kuća“ rezervisana samo za bijelca bez obzira na činjenicu da, kada je riječ o Mitt Romney-u, da se radi o prilično neiskusnom političaru koji je uspio odslužiti samo jedan državni mandat i to kada je bio Guverner države Massachusets. “A one term governor with no foreign policy experience.”-vele kolege u demokratskom izbornom stožeru.

Istina, Romney je bio i ostao dobar biznismen, ali takvih je bar u USA na pretek, što ih, vjerujem,  ne kvalifikuje da budu predsjednici USA. To ih ne diskvalifikuje, ali ih i ne kvalifikuje. Znate šta hoću reći.

Efikasno korištenje glasa i (ne)verbalna komunikacija

 Ipak, moram reći da je Mitt Romney prevazišao moja očekivanja u komunikološkom smislu, te je vrlo vješto iskoristio svoj „radio talk-show host“ duboki glas (glas radio voditelja) te ga je lijepo modelirao, artikulirao i sl., no i to je samo jedan, doduše važan, aspekt neverbalne komunikacije (38% neverbalne komunikacije je način na koji koristimo glas). Osim toga, svoje je poruke jasno i glasno izražavao, bio je vrlo elokventan, neverbalno samouvjeren te je često ostvarivao kontakt očima kako sa Obamom tako i sa publikom i moderatorom, pozitivnim gestama je podržavao svoju poruku itd. Dakle, komunikološki je odradio dobar posao (Good job Mitt!) međutim,  za predsjednika je ipak potrebno više, kao npr.poznavanje spoljne politike i vještine diplomatije.

Nigdje ni spomena Europe, Indije…

Nakon pažljivog slušanja segmenta o Izraelu i Iranu, shvatila sam da bi još jedan Republikanac, meni vrlo dragu Ameriku vrlo vjerovatno i lakomisleno uveo u nove ratove i nova zaduženja, za što će opet plaćati generacije mladih Amerikanaca čija je „social security“  danas (penzija koju garantuje vlada SAD-a) u vrlo ozbiljnom pitanju! Tako vjeruju i kolege iz mog demokratskog stožera, i žale se što danas oni uplaćuju za nešto od čega neće imati koristi kada ostare jer social security, vjeruju oni, tada neće ni postojati. Elem, i Amerikanci, ako je vjerovati istraživanjima, vjeruju  da će Obama bolje zaštititi državnu bezbijednost: 64% Obama vs 36% Romney (CBS istraživanje neopredijeljenih glasača).

No da se vratim na temu, debata „number 3“ pokazala nam je Obamu u agresivnijem svijetlu, pa je od samog početka jasno i glasno isticao Romney-eve greške i izgubljenost u vremenu i prostoru (Obama: „Governor, the problem is on a whole range of issues and you have been all over the map!“).  Romnijeve laži, Obama je diplomatski nazvao „retuširanjem istorije“ (aluzija na retuširanje i uljepšavanje fotografija u kompjuterskom programu fotoshopu). Dalje, Amerikanci su navikli da Romney mijenja stavove preko noći što je bio slučaj u toku svake debate, pa je to Reachel Maddow, superinteligentna i superelokventna mlada Amerikanka koja ima svoju dnevnu emisiju na tv msnbc sinoć fino upakovala rekavši „Ovdje je u pitanju karakterni problem i to onaj koji diskvalifikuje“ (“ It’s a character issue. And I think it’s disqualifying“). Slažem se, pogotovo imajući u vidu iskustva političara u BiH koji danas kažu jedno, a sutra rade nešto sasvim drugo. Ne, to nije lijepo…i ne, građani se ne osjećaju sigurno!

Dalje, dok je Obama napadao konkretno, Romney-ev zadatak je ovaj put bio da pridobije ljepšu polovinuu USA- žene glasače, pa je zato više put afirmativno potvrdio da je Obama uradio „nešto dobro“ u svom proteklom mandatu, te je također u više navrata „ugrizao jezik“ i odustao od žustre reakcije onda kada je bilo za očekivati…sve s onim lažnim osmijehom strpljenja i razumijevanja koji me već sada prilično nervira. Dakle, nije htio/smio da bude agresivan jer mu je cilj bio da pridobije neopredijeljene žene glasače. To je morao jer znamo ( i Amerikanke znaju) da njegova politika ukida plaćanje kontracepcijskih (anti bejbi) pilula, ali ne ukida plaćanje Viagre za muškarce. Hmmm…spolna ravnopravnost? Socijalna ravnopravnost? Zdravstvena ravnopravnost? Ili je važno samo da se Amerikancima diže, pa pošto-poto? Mislim, i Mitt je čovjek u godinama. Elem, nemojmo širiti ovu temu, nije toliko ni važno, nego vratimo se na debatu.

Vizualni identitet: Izgledati Predsjednički

Još jedna od Romnijevih komunikoloških zadaća za ovu debatu, bila je da jednostavno zvuči i izgleda predsjednički (o političkom imidžu i vizualnom identitetu sam ranije i pisala i govorila), što vjerujem da je Mitt uspio. Eh, samo da nije bilo toliko govora o spoljnoj politici…Jeste li primjetili da je Romney 23 puta u toku debate spomenuo Izrael, dok Europu nije spomenuo niti jednom, a da ne govorim  da nije spomenu ni Indiju (jednu od sljedećih ekonomskih supersila). Obama mu je na ovo lijepo replicirao napomenuvši ga da spoljna politika ne znači ići u Izrael da bi namicao sredstva za predizbornu kampanju, nego je i otići u Holokaust muzej i pokloniti se žrtvama. I da bude više nego jasan, Obama je Mittovu političku platformu sažeo ovako: „His foreign policy is from the 1980s, his social policy is from the 1950s, and his economic policies are from the 1920s“ Iliti „Njegova spoljna politika je iz ’80ih, socijalna politika je iz ’50ih, dok je ekonomska politika iz ’20ih“

„Imamo i manje konja i bajoneta Guverneru Romney…“ 

Knockout!

Možda najsmiješnija i najilustrativnija replika koju ćemo pamtiti iz ove treće predsjedničke debate bila je kada su raspravljali o potrošnji sredstava za vojsku (sredstva koje vojska i ne traži-kako to Obama uporno ističe) bila je kada je Romney rekao da američka vojska nikada nije bila manja te da američka mornarica od 1916 godine nije imala manje brodova. Na ovo je Obama, onako fino predsjednički i pomalo podrugljivo i s visine (condescending) rekao da izgleda da Romney nije pažljivo razmotrio prirodu američke vojske, istakavši da „…također imajmo i manje konja i bajonetajer je priroda američke vojske promijenila. Sada imamo neke stvari koje se zovu „avionski nosači“ na koje avioni slijeću, imamo i neke brodove koji idu ispod vode (podmornice), imamo nuklearne podmornice, tako da ne trebamo brojati brodove, nego uzimati u obzir našu ukupnu vojnu spremnost…“.  Na ovo sam se, bez obzira na političku inklinaciju, nasmijala od srca, a posebno kada sam čula kako je dovitljivi tv komičar i cinik Bill Maher odmah prokomentarisao ovu Obaminu izjavu rekavši „OK Mitt, samo da znaš, sada imamo i manje katapulta i mnogo manje kazana sa vrelim uljem koje smo koristili kao oružje u Križarskim pohodima („OK Mitt, one more try: we have fewer catapults and barrels of boiling oil than we had in the crusades.“-Bill Maher)

„Glasaj, to će učiniti da se osjećaš velikim i važnim!“

 (rekla je mama Bob-a Scheiffer-a)

Na kraju, sinoć smo bili svjedoci mnogih komentara, retorike, verbalne i neverbalne komunikacije, (ne)znanja geografije i spoljne politike, bili smo svjedoci oprečnim mišljenjima, bili smo dio velike publike i velike gledanosti, bili smo svjedoci američkom društveno-ekonomskom ali i rasnom raskolu čim smo zagrebali malo ispod glamurozne površine (nastale kao rezultat decenijskog rada marljivih PR i komunikacijskih profesionalaca), i evo nas i dalje pod velikim predizbornim pritiskom. Mi u izbornim stožerima strepimo, mada vjerujemo u pobjedu. Ostali samo strepe i čekaju da daju svoj glas, tiho i bez puno buke.

I tako, ovu treću  finalnu predsjedničku debatu, sinoć, 22-og oktobra 2012 godine, lijepo i koncizno je završio moderator gospodin Bob Schieffer, (od čijih je dugih pitanja strepila Amerika), riječima i apelom: „I kako je to moja mama znala reći, idite i glasajte, osjećat ćete se velikim i važnim!“ (“In the words of my mom ‘Go vote. It makes you feel big and strong).

Zato i ja, koja predstavljam samo jedan mali dio demokratskog izbornog stožera, ali i kao osoba, apelujem na sve koji čitaju ovaj tekst i imaju pravo glasa u USA, da glasaju za Barack-a Obamu i time daju svoj doprinos miru u svijetu. Lijepi…najljepši pozdravi Bosni i Hercegovini!

________________________________________________________________

Autor: Alisa Vrabac

Dipl komunikolog masovnih komunikacija, Pennsylvania State University 1999

Trener i predavač iz oblasti komunikacije s masama, odnosa s javnostima (PR), interne komunikacije, političke komunikacije, neverbalne komunikacije, korporativnih komunikacija, javnih nastupa te drugih srodnih komunikacijskih i poslovnih vještina. Radi analize neverbalne i verbalne komunikacije, kampanje i političku komunikaciju u BiH i inozemstvu, posebice u USA i Bliskom istoku.