Dok se cijela država bila zabavila Zlatkom Lagumdžijom i njegovim odlaskom iz studija FTV-a u četvrtak uvečer, njegov političko-medijski partner Fahrudin Radončić je prošao gotovo neokrznut zbog jedne gotovo nemoguće čak bi rekao iluzorne izjave koju je dao tokom intervjua na FaceTV. Dok se u BiH nezaposlenost penje na preko 50%, dok je više od 70% građana gladno i željno najosnovnijih namirnica, dok je većina industrijskih objekata u identičnom stanju u kakvom je bila 1995.-te ako ne i gorem, i dok se građani voze putevima koji više priliče BiH iz 1920.-tih Radončić želi organizirati Olimpijske igre. Da vas podsjetim to je isti onaj koji je prije neke dvije godine tokom predizborne kampanje samodopano izjavio kako Sarajevu treba još nekoliko tornjeva kako bi se i stvarno pretvorilo u metropolu.

Ovakve i slične izjave koje dolaze od njega i njegovih političkih partnera samo pokazuju koliko su ti ljudi odvojeni od stvarnosti i žive u nekim svojim svjetovima u kojima cvjeta cvijeće i u kojima se Olimpijske igre organiziraju u zemljama koje su žestoko ogrezle u korupciju, politički nepotizam i tajkunstvo. BiH ne da se ne može kandidirati za Olimpijske igre 2022., nego iskreno neće moći ni 2044.-te ako se nastavi ovako ponašanje političara u zemlji i ukoliko nastave ovim tempom uništavati istu. I ostavimo se dotičnog samo na trenutak, a progovorimo o stvarnim troškovima i potrebama za jedan ovakav događaj.

Da bi se organizirale uspješne i sigurne Olimpijske igre, a ja to mogu opisati iz iskustva 2010.-te u Vancouveru, ne samo da je potrebno imati jak i snažan organizacijski sistem, efektivno organizirane strukture vlasti te sve sigurnosne agencije koje bi bile spremne da podnesu težinu zadatka. Bosna i Hercegovina danas nema ni jednu organizaciju koja je jaka ili sistemski organizirana da bi mogla podnijeti težinu ovog posla, a to možemo vidjeti i na mnogo važnijim projektima kakvi su recimo izgradnja autoputa ili recimo privlačenja novih investicija u zemlju. Struktura vlasti je upravo onakva kakva je bila i prije desetak godina, a to je da je u totalnom rasulu pogotovo sada nakon što je u posljednje dvije godine preživjela nekoliko veoma jakih promjena koalicijske strukture i zaostaje za zemljama regiona na putu prema EU/NATO integracijama. Stanje sigurnosnih agencija je takvo da su proteklih nekoliko godina dozvolili da im ljudi poput Turkovića ili Keljmendija kradu pod nosom ili recimo kada je Stanković pobjegao iz fočanskog zatvora.

Pošto se govori o organizaciji zimskih igara pogledajmo primjere Vancouvera (2010) i Sochija (2014). Vancover koji je organizaovao jedne od ponajboljih zimskih igara u proteklih nekoliko decenija te he potrošio nešto oko 2 milijarde KM na višegodišnji proces organizacije. Prednost Vancouvera i veliko smanjenje troškova se nalazilo u činjenici da je sportski centar na Whistleru u izvrsnom stanju jer se koristi tokom cijele godine i međunarodna takmičenja se održavaju u redovnim ciklusima. Također značajniji infrastrukturni objekti su već bili u posljednjoj fazi realizacije kada se pristupilo kandidaturi i kada su igre bile u završnoj fazi. Kako je to jedan od vodeći svjetskih turističkih centara onda je bio i spreman da prihvati značajnu količinu turista zbog već dostupnih hotelskih kapaciteta, te što je još važnije jednog od najvećih i najprometnijih aerodroma u svijetu danas. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je tokom igara u Vancouveru pored nekoliko stotina hiljada turista koji su se smjenjivali dvije sedmice za vrijeme Olimpijskih i dvije za vrijeme Paraolimpijskih igara boravilo više od 20.000 sportaša, trenera, stručnog osoblja, tehničkog osoblja, novinara te predstavnika nacionalnih olimpijskih komiteta, što je dosad najveći zabilježeni broj na jednim zimskim igrama.

Na drugoj strani imamo ruski Sochi koji će tek biti domaćinom igara u 2014.-toj i koji je dosada na troškove izgradnje svi potrebnih kapaciteta potrošio nešto više od pet puta u odnosu na Vancouver. Skorašnje procjene potrošnje govore kako je Sochi dosada državi ispostavio trošak od oko 11 milijardi maraka. Oni koji poznaju Sochi znaju da je ovo crnomorsko mondensko ljetovalište u trenutku kada je dobilo organizaciju igara bilo jedno od najnepripremljenijih jer uopšte nije posjedovalo objekte namijenjene za održavanje zimskih ili ljetnih Olimpijskih igara. I nije sigurno koliki će troškovi biti na kraju ali se pretpostavlja da bi se mogli popeti bilo gdje između 15 i 20 milijardi KM zbog sve većih problema s vremenskim uslovima te potreba kada je u pitanju tehnička opremljenost za održavanje igara, a tu se posebno misli na internetske, televijske i uopšte medijske potrebe te potrebe društvenih mreža koje danas čine znajačajan element u prezentaciji ovakvih događaja.

Znajući u kakvom se stanju nalaze sportski kapaciteti u Sarajevu i okolici te koliko je u njih uloženo u posljednjih dvije decenije onda sa sigurnošću možemo zaključiti da će cifra od potencijalnih 15 do 20 milijardi KM koja je previđena da bi mogla biti utrošena na igre u Sochiju biti čista mizerija. BiH bi morala iz temelja izgraditi sve neophodne objekte, uključujući one na “olimpijskim planinama”, trebalo bi u brzom roku iznaći lokaciju, planirati i izgraditi na najvišim standardima olimpijsko selo, enormnu transportnu mrežu, telekomunikacijsku mrežu mnogo jaču nešto što danas ima i još nebrojene druge objekte važne za igre. Ako tome pridodamo podatak da je godišnji državni budžet BiH nešto oko milijardu maraka onda je sasvim jasno koliko bi takav jedan projekat opteretio zemlju. Bosna i Hercegovina je već i previše zadužena na međunarodnom bankarskom tržištu tako da mislim da ne bi bilo šanse za neko novo veće zaduženje, a pogotovo ne u iznosu od nekoliko desetina milijardi dolara ili KM. Zato mislim da bi svaka iole normalna vlast u Bosni i Hercegovini trebala se okaniti ovakvih priča i početi raditi na stvarnoj izgradnji Bosne i Hercegovine, zapošljavanju ljudi i njihovom spašavanju od sporog umiranja, prije nego li se počnemo baviti stvarima koje rade razvijene zemlje svijeta koje se dosta dobro brinu za svoje građane.