bh dani naslovTokom posljednjih desetak godina bh. mediji su prolazili kroz različite faze, nekad su one bile dobre, nekad opet loše. Neki od medija u kojima smo  svi mi koji činimo medijsku porodicu u Bosni i Hercegovini ili bh. dijaspori radili su postali legendarni po svojoj kvaliteti, po tekstovima i audio-vizeulnim sadržajima. Godina smo se, a i danas se, kao novinari i kao građani dijelimo ili smo se dijelili na one koji čitaju “prave stvari”, prate prave medije i one koji se jednostavno zadovoljavaju žutilom, tračevima i tabloidnim novinarstvom koje sve više dobija na popularnosti. Medijsko žutilo svoju popularnost u svijetu duguje jednom čovjeku beskrupuloznom Rupertu Murdochu koji je decenijama uništava ljudske živote, karijere i otkriva privatne detalje iz života poznatih ili manje-više znanih javnih ličnosti. Balkanski medijski prostor je inficiran njegovim sindromom onog momenta kad su u svijet medija ušli Pink, Grand, Kurir, Alo, Express i ini drugi koji se bave veličinama nečijih polnih organa, ko je s kim spavao i ko je koga s kim prevario. Posljednji dodatak tom medijskom lunaparku je medij kojem se nekada vjerovalo, zbog čijeg se svakog novog broja, četvrtkom ujutro žurilo na novinski kiosk. Pretpostavljate da se radi o BH Danima.

Davno, dosta davno, prije skoro deceniju BH Dani su se izdavajali od ostalih. Brojni mladi novinari su stasavali uz njih i bili su im uzor na putu prema najvišim dosezima karijere. Oni stariji su s njihovih stranica izvlačili zaključke o tome šta se dešava i šta se kasnije može očekivati u budućnosti. BH Dani su u tom periodu bili jedan od najhrabrijih, najuticajnijih i najcjenjenijih medija u BiH koji su vodili bitku za sve one prave stvari u društvu i bili kritičar svega onog što u istom nije valjalo. Nažalost danas su predvodnik jedne ogavne, bezobrazne i apsolutno neprofesionalne medijske ekipe, koja ne zna ni za mjerila ni za standarde. Zato su sebi dozvolili ove sedmice da na naslovnu stranu stave posljednji čavao u svoj mrtvački sanduk. Naslovnica i tekst koji se veže u naslovnicu “Šta je žena bez sisa” su nešto najogavnije, jadnije i bezobraznije što sam pročitao u bh. medijima pa da ne pretjeram zadnjih desetak godina, iako ima još kandidata za prvo mjesto.

Gledajući po prvi put tu sad već famoznu naslovnicu postavio sam se u dvostruku poziciju – novinara i urednika s iskustvom u donošenju teških odluka šta staviti kao naslov ili ilustraciju teksta, a uz to u položaj osobe čija je bliska prijateljica nedavno prošla kroz slično iskustvo koje ju je moglo koštati života. Pa evo par razmišljanja iz jedne i druge pozicije.

novine

Totalno izdajstvo standarda i profesije

Za one koji me ne znaju toliko dobro, a čitat će ovaj moj komentar, da kažem da sam prije odlaska u Kanadu bio urednikom Gradske rubrike mostarskog Dnevnog lista. Kao novinar koji je počeo od tekstova o cijenama na pijaci, pa došao do tekstova koji su bili vezani za neke od vodećih ljudi u BiH, znam vrlo dobro kako je kada vam urednik stavlja naslov na tekst, ali i kada vi stavite naslov na nečiji tekst. To je uvijek mač sa dvije oštrice i svakog dana vam visi nad glavom. Biti urednikom znači uvijek razmišljati o tome kako će oni koji ujutro uzmu vaše novine na kiosku percipirati ono što želite da im predstavite. Bomabstični naslovi prodaju novinu, naslovi koji vrište vam donose marku ili dolar više na narednom čeku u banci.

Naslovnica je kao što sami možete vidjeti vrlo smišljeno napravljena da privuče čitaoce, ovo je urađeno kao što sam već rekao samo zbog zarade i promocije novine. Ko god da je odobrio ovu naslovnicu, a pretpostavljam da je to Dženana Karup-Druško, počinio je nezamisliv zločin prema standardima, profesionalnom i etičkom kodeksu. Uvrijedio je desetine hiljada žena oboljelih od bilo kojeg vida karcinoma na prostorima Balkana, kažem Balkana jer će mnoge od njih to pročitati i u susjednim zemljama. Etički je potpuno neprihvatljivo da se na ovakav način podništavaju naše majke, supruge, sestre, prijateljice, kolegice i drage osobe koje su se suočile s ovom teškom bolešću. Profesionalno mi smo dužni kao novinari da informišemo društvo, da istom predstavimo dostupne nam informacije, da na osnovnu nama dostupnih podataka naslikamo novu sliku o onome što se dešava. Kao urednici smo dužni da ispravimo svaku pa i najmanju grešku bilo kojeg novinara koji radi u našem timu i da mu ukažemo na greške koje je počinio, a još više moramo paziti na svoje moguće greške, jer mi smo ti koji dajemo zeleno svjetlo da se nešto objavi i da javnosti na uvid. Još je sramotnije to što znamo da je žena koja bi trebala biti mnogo osjećajnija i mnogo odgovornija, od nas muškaraca, dala zeleno svjetlo za ovu naslovnicu. Pitam se zašto se nije zamislila nad svojim rukama i zapitala se da li je ispravno to što radi i kako bi drugi gledali na nju da se ne daj Bože i sama nađe u sličnoj situaciji? Jadno, žalosno i ogavno.

Da sam kojim slučajem, sreća moja nisam, bio urednikom u trenutku kada se pravila ova naslovnica vjerovatno se nikad ne bi našla kioscima. Ali evo da se postavim u situaciju da jesam bio onda bi na sam kraj naslova stavio jedan ili kombinaciju interpunkcijskih znaka da spriječim ovaj efekt koji imamo sada. Nažalost žutilo je pobijedilo! Bolje uvrijediti žene, majke, sestre i prijateljice nego li se potruditi staviti dva znaka poput “!” ili “?!” na kraj naslova. Tako je Dnevni avaz sa svojim naslovima prepunim polnih organa, majki i kćerki koje snimaju pornografske uratke, dobio vrijednog takmaca u medijskom prostoru BiH za mjesto lidera žute liste.

BH Dani i njihovi urednici su izdali profesiju, izdali su standarde, poništili su godine izvrsnog rada njihovih prethodnika i vjerovatno završili karijeru jednog nekad respektabilnog lista.

Lična strana priče

Nedavno primijetim da meni jedne veoma drage osobe, prijateljice koju zovem sestrom već duže vremena nema na Facebook-u koji nam je odavno postao osnovni komunikacijski kanal. Ubrzo saznam da je bila teško bolesna, prošla kroz operaciju, mastetktomiju i da u narednih pet godina će se morat suočavat s brojnim drugim medicinskim tretmanima i iskušenjima. Tad sam se osjećao bespomoćno i bezidejno jer nisam mogao da fizički budem kraj nje i da joj pružim makar riječ podrške uz članove njene najbliže porodice. Osjećao sam je trebam ohrabriti da će sve biti OK i da će uskoro biti spremna da svojoj kćerkici i mužu ponovo bude ona stara supruga i majka koja je sve nas navikla na svoj široki osmjeh i veselo ponašanje.

Kada sam iz te pozicije kao nekog čiji je drag lik u životu nedavno prošao kroz golgotu onoga kroz šta je prošla glumica Jolie pogledao ovu naslovnicu osjećao sam ljutnju, rezigniranost i uvrijeđenost zbog ovakvog prikaza žene koja je proživila životnu tragediju i povukla jedan hrabar potez. Ovo je uvreda svim ženama koje su stvarni i realni borci protiv ove opake bolesti, uvreda je svima nama koji smo se bilo kad našli uz njih tokom njihove borbe. One nisu žene bez sisa! One su žene, majke, sestre, prijateljice, kolegice. One su naše heroine, hrabre žene kojima se trebamo klanjati i kada spominjemo njihova imena trebamo ustati pa ih izgovoriti. One nisu ništa manje važne, vrijedne ili cijenjene zbog onog što su prošle. One vrijede mnogo više i zato im šaljem svoje poštovanje, ljubav i zagrljaje ohrabrenja uz duboko izvinjenje za djela pojedinih bezobraznih članova moje profesije.

Advertisements