Poznata mostarska odvjetnica, Nada Dalipagić, prigovorila je u pismu osnivaču Centra za mir i multietničku saradnju u Mostaru i bivšem gradonačeniku, Safetu Oručeviću, što među dobitnicima nagrade “Mimar mira” koju je dodijelio ovaj Centar, nema niti jedne žene!

Sjajna primjedba odvjetnice Dalipagić, dobra je prilika za analizu ukupne (muške) liste dobitnika ove nagrade, koja će se navodno dodjeljivati “svake godine prilikom obilježavanja obnove Starog mosta”. Biće Graditelja ko’ u priči. Ali krenimo redom..

Na popisu dobitnika “Mimara” tako se našlo tek jedna osoba iz vjerskih organizacija!? Čudno, zar ne?

Radi se o mostarskom parohu, Radivoju Krulju, kome se ne može prigovoriti da u svim svojim javnim nastupima ne poziva na saradnju vjerskih zajednica i naroda. Šta više, Krulj je u javnim istupima odmjeren i dobronamjeran.

Međutim, kako to da je nagradu “za izgradju mnira” dobio samo član jedne vjerske organizacije (SPC)!? Zar među vjerskim službenicima Rimokatoličke i Islamske zajednice nije bilo onih koji su nakon rata “radili na izgradnji mira”? Osim toga, ukoliko je paroh Krulj trebao ispuniti “srpsku kvotu”, zašto onda nije bilo mjesta među laureatima i za pokojnog Ratka Pejanovića, koji je cijeli rat proveo u Mostaru ili recimo Milana Jovičića, prvog predsjednika Gradskog vijeća Mostara nakon rata? Zašto je neko sa par godina mostarskog “iskustva” Graditelj mira, a onaj koji je cijelu mostarsku kataklizmu “pedeverao preko glave” to nije? Zašto Radmilo – Braca Andrić i paroh Krulj JESU, a Ratko i Milan NISU?

Tu nije kraj čudnim kriterijima koji su vodili Centar za mir prilikom određivanja konačne liste dobitnika nagrade. Recimo, zašto je nagrada uručena osobama koje su samo vodile tehnički projekt ponovne izgradnje Starog mosta i pri tome bile “masno plaćene” za svoj posao? Zar to nije trebao biti njihov posao?

Idemo dalje: Kakve dublje logike ima nagrađivati ljude koji su video kamerom snimili rušenje Starog mosta i predstavljati to kao “izgradnju mira”? Njihova hrabrost da snime taj događaj je svakako neupitna, ali kakve to veze ima sa kasnijom izgradnjom mira i suživota, posebno, ako je iz toga čina, jedan od nagrađenih izvukao znatnu materijalnu dobit po osnovu autorskih prava?

Osim toga, portal StarMo saznaje kako je iza kulisa ove manifestacije odigrala prava mala drama, jer je u zadnji trenutak odlučeno da nosilac “Mimara mira” ne bude jedan poznati mostarski pravni stručnjak i javna ličnost! Nastala je prava pomutnja, ali se sve na kraju, ipak završilo bez javnog skandala.

Dodjela “Mimara mira”, primjer je kako se mogu napraviti krupne greške, čak i u pokušajima da se djeluje smirujuće i relaksirajuće na javnost Mostara. Nagrađivanje osoba tako krupno zamišljenim epitetom “Mimara mira” mora biti produkt jasnih kriterija, trensparantnosti i legitimiteta, a ne pristupa po principu “ko nam se sviđa”.

Umjesto da promoviše mir i saradnju, nagrada “Mimar mira” je već na samom početku upala u vlastitu zamku nedosljednosti, kompromisa i loših procjena.

Mostarski nema šta!

(Tekst prenešen s prijateljskog StarMo.ba Portala)

Reakciju Prof. Milana Jovičića na odluke Centra za mir i multietničku saradnju možete pročitati ovdje.