Vijeće ministara BiH je na svojoj sjednici koja je održana 6.novembra 2014.god. utvrdilo Prijedlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, kojim se definira državna granica koja će na terenu biti obilježena u roku od tri godine od stupanja na snagu ovog ugovora. Na osnovu tog prijedloga Sutorina će i dalje ostati u granicama Crne Gore, što je po nekim nepojmljivo i neprihvatljivo, jer se radi o djelu bosanskohercegovačke teritorije. Ovakav prijedlog Ministarstvo civilnih poslova će uputiti u dalju proceduru kako prema Predsjedništvu BiH tako i u parlamentarnu proceduru, i ako se tada taj Prijedlog potvrdi i usvoji to će biti prvi put da se zvanične vlasti BiH slože da područje Sutorine za uvijek ostane u posjedu CG.

Piše: Faruk Tičić

Da li je Sutorina izgubljena davno i da li je ovaj akt – Prijedlog Vijeća ministara BiH veleizdajnički akt kako ga pojedini stručnjaci deklariraju ili je ta veleizdaja izvršena već 1936. godine pa na ovamo kad nijedna bh vlast nije zvanično reagirala i tražila povrat teritorije koja joj vjekovima pripada?

Bosna i Hercegovina ima najstarije granica u Evropi zajedno sa Švajcarskom, ali one kao takve uvjek su bile predmet nekakvih podjela i interesa. Pošto se ovih dana vodi polemika čija je Sutorina, dobro se prisjetiti nekih historijskih događanja kako ih ne bi zaboravili, a ponekad ih je dobro i spomenuti nekima da se i oni malo prisjete.
sutorina1
Što se tiče područja Sutorine ono je bilo u sastavu župe, nahije i kotara (sreza) Trebinje od 1382. do 1936. godine, odnosno 554 godine, pa je historijsko pravo Bosne na to područje neporecivo neupitno.

U tom razdoblju pripadnost područja Sutorine Bosni potvrđeni su, Srijemsko Karlovačkim (1699.god.) i Požarevačkim mirovnim sporazumom (1718.god.), Bečkim (1815.god.) i Berlinskim kongresom (1878.god.). Klek i Sutorina pripali su od 1918. godine Kraljevini SHS, kada je 1921. godine Vidovdanskim ustavom Jugoslavija podijeljena na 33 oblasti, enklave Klek i Sutorina pripale su Mostarskoj oblasti.

Sutorina se 1929. godine našla u sastavu Zetske banovine, ali u sklopu Trebinjskog kotara.

Vrijedno spomena je i to da je Austrija priznavala Turcima, odnosno bosanskom ejaletu dvije enklave koje su izlazile na more Neum-Klek i Sutorinu. U vrijeme kada je j Bernard Kaboga (pukovnik,Dubrovčanin) 1832. godine za potrebe Austrije pravio karte i vršio mjerenja Neum-Kleka i Sutorine, jer je Austrija imala namjeru kupiti od Turskog carstva oba izlaza na more, u Sutorini je bilo 155 kuća i 465 stanovnika.

Vlasnici zemlje bili su iz Trebinja i to: Hasan-beg Resulbegović, Hadžija Cvitić, Arslan Agić, Selimović, Dizdarević, Hadži-paša Alijagić, Kurtović i Omeragić.

Međutim, u kasnijim historijskim događanjima umiješala se politika, tako da je 1927/1928 godine tadašnji Ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije bio ovlašten da utvrdi ime, obim i sjedište političkih opština u šest oblasti bivše BiH po članu 165 Finansijskog zakona.

Posebnom odredbom utvrđene su političke opštine u trebinjskom srezu. Tada je došlo do objedinjavanja dotadašnjih političkih opština Kruševica i Sutorine u novu političku opštinu Primorje, a one su ostale katastarske opštine iste veličine.

Međutim, Pozivom na stav 2 člana 50 Finansijskog zakona za 1936./1937. godinu, Ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije donio je Uredbu IV broj 33372 od 25. rujna (septembra) 1936. godine, kojom se opština Primorje izdvaja iz trebinjskog sreza i pripaja sreskoj ispostavi Herceg Novi kotorskog sreza.

Ta je promjena izvršena Rješenjem ministra unutrašnjih poslova broj 673/3 od 12. prosinca (decembra) 1936. godine. Budući da su srezovi trebinjski i kotorski bili u sastavu Zetske banovine, nisu postojali nikakvi opravdani administrativno-upravni razlozi za izmještanje općine Primorje iz trebinjskog i njeno pripajanje kotorskom srezu. Na ovakvu odluku niko od uglednika iz Trebinja kao što su bili književnik i diplomata Jovan Dučić, profesor Univerziteta u Beogradu dr Mehmed Begović i drugi nisu reagovali.

1.Rješenjem ministra finansija broj 5.720-V od 28. veljače (februara) 1937. godine, katastarske opštine Sutorina i Kruševica izdvojene su iz Katastarske uprave u Trebinju i priključuju katastarskoj ispostavi u Herceg Novom Katastarske uprave u Kotoru.

2.Zemljišne knjige i geodestki snimci za katastarsku općinu Sutorina odmah su bile izuzete iz Gruntovnice Sreskog suda u Trebinju, a topografske karte iz Katastarske uprave Trebinje prenesene u Gruntovnicu Sreskog suda u Kotoru, odnosno katastarsku ispostavu Herceg Novi Katastarske uprave u Kotoru.

Iz nepoznatih razloga, do početka Drugog svjetskog rata to za, katastarsku opštinu Kruševica nije bilo učinjeno.

Poslije II Svjetskog rata Predsjedništvo AVNOJ-a na sjednici od 9. aprila 1944. godine je usvojilo Zakon o ustroju i poslovanju AVNOJ-a i nacionalnih vijeća federalnih država u sastavu Demokratske Jugoslavije, u tom zakonu se izričito kaže da je AVNOJ nadležan o uređenju državnih granica i granica između federalnih država.

Vrlo važnu Odluku Predsjedništvo AVNOJA-a je donijelo na svojoj sjednici od 3 februara 1945.god: Odluku o ukidanju i nevažnosti svih pravnih propisa donijetih od strane okupatora i njihovih pomagača za vrijeme okupacije; o važnosti odluka koje su za to vrijeme donijete; o ukidanju pravnih propisa koji su bili na snazi u času neprijateljske okupacije ukidaju se ukoliko su u suprotnosti sa tekovinama narodnooslobodilačke borbe, s deklaracijama i odlukama AVNOJ-a i zemaljskih antifašističkih vijeća.

avnoj
Predsjedništvo AVNOJ-a je na sjednici od 24. februara 1945. godine opredijelilo granice budućih federalnih jedinica, tako i BiH: Priznaje se Bosna i Hercegovina u granicama određenim Berlinskim ugovorom iz 1878. godine.

Ovakvo uspostavljene granice ostale su poznate kao avnojevske. Takvo stanovište naišlo je odraza na političkoj karti Demokratske Federativne Jugoslavije iz 1945. godine.

Ovim je Bosni i Hercegovina priznato pravo i na područje bivše političke općine Primorje u srezu Trebinje sa katastarskim općinama Kruševica i Sutorina. Da su službene granice Bosne i Hercegovine, prema odluci Prezidijuma AVNOJ-a iz 1945. sve do početka 1948. godine, bile one koje su utvrđene na Berlinskom kongresu, dakle i sa područjima dijela poluotoka Kleka i Sutorine, bit će potvrđeno i u odlukama Komisije za granice iz 1947. i 1948. godine.

Međutim niko od bh zvaničnika nije ni tada reagovao. Postavlja se pitanje: “Zašto?”

18. augusta 1945. godine utemeljen je Zakona o teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih narodnih odbora. 29. augusta 1945. Godine donesena je Uredba o određivanju područja narodnih odbora i ustanovljenju sjedišta mjesnih narodnih odora u kojoj su pobliže označene i granice Bosne i Hercegovine prema susjednim državama. U tom Zakonu BiH nema Sutorine, dok u istom zakonu u Crnoj Gori ima Sutorine. Što potvrđuje opet jednu tezu da BiH nije ponovo reagovala, nego da je naprotiv sve to prešutila i saglasila s tim.

31. januara 1946. godine Predsjedništvo Ustavotvorne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije donijelo je Ustav Federativne narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). U čl. 2 o razgraničenju među republikama, stajalo je sljedeće: Razgraničenje između narodnih republika vrši Narodna skupština FNRJ. U Čl. 13 Ustava NR Bosne i Hercegovine od 31. (decembra) 1946. o granicama je navedeno sljedeće: Granice Narodne Republike Bosne i Hercegovine ne mogu se mijenjati bez pristanka Narodne republike Bosne i Hercegovine. Ovdje se očito mislilo na buduće mijenjanje granica, jer je i pored zaključka Predsjedništva AVNOJ-a, područje Sutorine ostalo u granicama Crne Gore. Vlasti Bosne i Hercegovine ni ovu mogućnost nisu iskoristile da zahtjev za povrat područja Sutorine postave pred Narodnu Skuštinu FNRJ.

Takvo stanje i indolentnost bh vlasti prema vlastitoj državi moglo je ići na ruke samo crnogorskoj vladi i vlasti. Oni su to i iskoristili, i crnogorska Narodna skupština je početkom 1946 od Narodne skupštine BiH zatražila ustupanje zemljišnih knjiga i geodetskih snimaka za katastarsku opštinu Kruševica, što nije bilo učinjeno do početka II svjetskog rata. Narodna skupština RBiH je ovo pitanje prosljedila prema Narodnoj vladi BiH na razmatranje i da po učinjenom izvijesti.

31. maja 1946. godine je organizovana sjednica Narodne vlade BiH i među ostalim tačkama dnevnog reda pod tačkom 15 postavljeno je i ovo pitanje: Pitanje prenosa katastarskih knjiga Kruševice iz Trebinja?

U diskusiji koja je nastupila:,, Ministar (Hamdija) Ćemerlić postavlja pitanje da li da se daju crnogorskoj vladi knjige kruševljanske opštine koja je izdvojena 193(?) iz sastava trebinjskog sreza i pripojene srezu Herceg Novi (sreskoj ispostavi sreza Kotor o.p.). Poslije diskusije u kojoj su učestvovali drugovi (Hamdija) Ćemerlić, (Vlado) Šegrt, (Novak) Mastilović i (Uglješa) Danilović, zaključeno je da ministar Šegrt vidi raspoloženje naroda i referiše na sjedici. I, umjesto da se ovim pitanjem ozbiljno pozabave i čitavu stvar s prebacivanjem bivše općine Primorje s njenim katastarskim općinama Sutorina i  Kruševica iz trebinjskog u kotorski srez izvedu na čistac, zaključeno je da ministar poljoprivrede Vlado Šegrt (rođen u selu Lastva kod Trebinja o.p.) vidi raspoloženje naroda (naglasio JM). Sasvim je izvjesno da raspoloženje naroda nije ni utvrđivano, jer su morale biti provedene ili anketa ili referendum, što tada nije bilo poznato i da su knjige i snimci predati Crnoj Gori. Nakon toga o ovom pitanju više nigdje nema traga.“

Ovo je jedan očit primjer koji govori o neodgovornom stavu koja je zauzimala bosanskohercegovačka politička vlast.

U maju 1946. sekretar Skupštine FNRJ Mile Peruničić uputio je dopis federalnim jedinicama da mogu izvršiti korekcije granica i o tome dostaviti prijedloge i dokumentaciju, ali po uobičaju i dotadašnjoj politici Bosna i Hercegovna se nije oglasila, a Crna Gora nije ni imala potrebe da to čini.
Početkom februara 1947 Pokrajinski komitet KPJ BiH je uputilo depešu putem CK KPJ od PK KPJ za CG povrat Herceg Novog i Igala, a time i Sutorine, koja se prostire od Topole kod Igla do hrvatske granice na Debelom Brdu i rtu Oštro.

23. februara 1947. Godine je raspravljao PK KPJ za CG i donio odluku da se ovaj zahtjev odbije, a BiH je ponuđeno da može da gradi svoje objekte na tom području. Na osnovu dosadašnjih pronađenih pisanih dokumenata ovo je možda jedini pokušaj da se nešto učini. Zbog ovakve nedorečene politike BiH, zbog svih ovih nereagovanja i ništa nepoduzimajući i ako je zakon bio na strani bh države i zbog zvaničnih neoglašavanja po ovom pitanju dalo je povoda narodu da misli da je po ovom pitanju postojao nepisani dogovor između tadašnjih političkih močnika.

Pa se tako kaže da je Đuro Pucar (predsjednik Republike BiH od novembra 1946.god. do septembra 1948. god.), i Avdo Humo (potpredsjednik Vlade BiH od 1945. god. do 1948.god.), u ime BiH, 1947.god dogovorili su trampu s Blažom Jovanovićem, prvim predsjednikom Vlade Republike Crne Gore nakon Drugog svjetskog rata, a uz blagoslov Josipa Broza Tita i Vladimira Bakarića tako da je bosanskohercegovački teritorij Sutorine, Igala i Njivica ustupljen je Crnoj Gori, a zauzvrat BiH je dobila crnogorski teritorij istočno od rijeke Sutjeske – Maglić, Kruševo i Vučevo.

Đuro Pucar-Stari nije ništa mogao dati Crnoj Gori, jer je politička općina Primorje (s katastarskim opštinama Kruševica i Sutorina) još od 12. decembra 1936. godine bila u sastavu sreske ispostave Herceg Novi bokokotorskog sreza. On je, pozivom na odluku Predsjedništva AVNOJ-a samo mogao da zatraži njeno vraćanje matici zemlji, ali, kao što će se vidjeti, to nije učinio. To znači da ne bi morala biti daleko od istine i priča prema kojoj je Blažo Jovanović od Đure Pucara-Starog zatražio da ne poteže pitanje povrata područja Sutorine matici zemlji i da se je on s tim saglasio. Pretpostavlja se da je tada naredio da se iz Trebinja u Herceg Novi prenesu katastarske knjige, i spisi iz gruntovnice atara opština Sutorine i Kruševica.

Dugo su stari po istočnoj Hercegovini, nakon ovog nikad halaljenog poklona Crnoj Gori, pričali:„Sreća je da tada nalokanom Đuri Pucaru, Blažo nije zatražio i Trebinje jer bi ga ovaj bez razmišljanja dao“.

Tada je Bosni i Hercegovini oduzet je sedam kilometara obale, drugi izlaz na Jadransko more kod Sutorine u Bokokotorskom zalivu, i to područje danas je ucrtano kao teritorija Crne Gore, i ako su prilikom razdruživanja republika bivše SFRJ, kao države priznate avnojevske granice, ovo je narušeno na teritoriji Bokokotorskog zaliva. Sedam kilometara obale, na području gdje se rijeka Sutorina uliva u Topaljsku uvalu, pripada BiH.

Isto tako prema napomenuti da se prema zaključku Badinterove komisije morske granice između bivših republika smatraju konačnim samo ukoliko su dvije strane u tome saglasne i ne postoji nikakav međudržavni ugovor između Bosne i Hercegovine i Crne Gore o ustupanju Sutorine Crnoj Gori, a može bitni usmeni dogovori političkih rukovodilaca, u međudržavnim odnosima nemaju nikakvu pravnu snagu.

sutorina2
Međutim more se zapjenilo od polemika i priča poznavlaca ove problematike (20. novembra 2014.god. u Sarajevu organizacija Udruženja geografa održana je tribina sa ovom temom, trebinjski parlament je raspravljao po ovom pitanju, akademici, historičari) i oni su po prvi put jedinstveni bez obzira iz kojeg entiteta dolazili. Dok se nedonese konačno riješenje dotle če kamen graninčar i dalje stajati ispred benzinske pumpe u Igalu na kojojem je ispisano ćirilicom i latinicom ERCEGOVINA!