Ako Bog osuđuje ubistvo jednog čovjeka, ko ste vi da branite to ubistvo???


U ovo dan dva čitam kako je Ibrić koji je počinio grozni zločin u Zvorniku prema nekima to uradio iz osvete kako bi osvetio oca koji je ubijen u ratu i to me potaknu na razmišljanje. Potaknu me na razmišljanje je vidim da postoje ljudi koji pokušavaju da tom osvetom daju legitimitet njegovom činu oduzimanja ljudskog života. 

Raskrsnica preko koje sam protjeran u julu 1993. godine - Bulevar Narodne Revolucije, Mostar

Raskrsnica preko koje sam protjeran u julu 1993. godine – Bulevar Narodne Revolucije, Mostar

Moj je rahmetli otac prvi put u logor od strane HVO-a u Mostaru odveden početkom maja mjeseca 1993., pa je pušten pa je onda po drugi put odveden 9. maja kada je završio na stadionu pod Brijegom pa onda sedam mjeseci na Heliodromu. U januaru 1994. kada je pušten iz logora Vojna policija Armije RBiH ga je stavila u zatvor na 48 sati jer se navodno “nije javio na vojnu obavezu”, po izlasku iz tog zatvora na putu do komande IV Korpusa u Konaku na samom silasku sa Starog mosta dobio je snajperski metak (HVO-a) u bubreg (lijevi) i narednu se deceniju borio s operacijama, hernijama, srčanim problemima, srčanim udarima (manjim i jednim većim), na kraju ga je pokosio moždani udar i preselio se na bolji svijet sa 48 godina starosti i nije dočekao da vidi djecu kako odrastaju kako postaju ljudi. Nije dočekao da vidi djecu koja će postići svoje uspjehe, svojim radom i zalaganjem, nije dočekao da vidi i da ima unučad i da im bude ista ona inspiracija koja je bio meni do moje 20.-te godine života. 

S 9 godina, jula mjeseca 1993. godine, u Mostaru sam sam od strane HVO-a u veoma briljantnoj akciji gdje je prvo protjerana preko Bulevara moja majka, pa onda nena, a ja tek onda za njima sam prešao preko linije razgraničenja između dvije vojske, dvije strane grada, između dva ratna tabora. I iako je to bio kraj mjeseca jula te godine, tada sam kazao da je to bio najhladniji dan u mom životu i vjerujte do danas se nije desio hladniji.

Godinama kasnije sam na ulici, u institucijama, u kafićima, na događajima i kao privatno lice i kao novinar i kasnije urednik sretao ljude koji su mog oca i druge članove porodice odveli na Mašinski fakultet (tukli kablovima za struju i drugim “oružjima”) pa onda na Heliodrom, ljude koji su bliskog mi rođaka ovjerili metkom u čelo a onda ga odbacili kao bezvrijedni komad krpe u kontejner za smeće. S ocem jednog od tih, koji je poznati mostarski taksista, sam pravio razgovore za Dnevni list znajući da mu sin leži u Haagu zbog zločina nad mojom porodicom i mojim ocem, ali NIKADA, APSOLUTNO NIKADA, nisam ni pomislio da bi trebao pravdu uzeti u svoje ruke i oduzeti bilo čiji život na pravdi Boga. Pogotovo ne oduzeti nečiji život da bi osvetio onoga ili one koji se više ne mogu vratiti. Nikad nikome od tih ljudi nisam poželio ni najmanju bol ili štetu, a kamoli da sam pomislio da oduzmem njihov život ili živote njihovih najmilijih.

Sve svete knjige kazuju da je ubistvo jednog čovjeka jednako ubistvu cijeloga čovječanstva, pa kako se onda možete nazivati ljudima i ljudskim bićima ako opravdavate oduzimanje života bez obzira na to šta se dešavalo u prošlosti???

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s